Politika

INTERVJU Irena Živković: Odustati neću, pa makar i sama stajala

Iako kaže da sebe ne bi mogla da nazove ekološkom aktivistkinjom jer „nije dovoljno stručna za tu oblast“, Irenu Živković iz Bora šira javnost prepoznaje upravo tako – kao borca koji ne ćuti na trovanje Borana, a pravo na zdravlje sebe i svojih sugrađana brani na ulici.

Ova višegodišnja aktivistkinja od proleća je članica Stranke slobode i pravde, a sada i rukovodi stranačkim odborom u Boru. Ističe da bi bavljenje politikom trebalo da bude čast jer pruža mogućnost da se učestvuje u nečemu što može poboljšati život velikom broju ljudi. Šta nam je još rekla Irena Živković, pročitajte u Gerila intervjuu.

Gerila: Poznati ste kao višegodišnja građanska aktivistkinja koja se držala dalje od političkih stranaka. Do učlanjenja u Stranku slobode i pravde. Šta se to promenilo, pa ste odlučili da ipak svoj aktivizam nastavite kroz jednu stranku?

Irena Živković: Četvrtu godinu predsedavam udruženjem građana „Izbor postoji“ u Boru, koje je oformljeno kao protivteža i nevladinom sektoru i političkim strankama iz ideje da se aktiviraju nekompromitovani, a sposobni ljudi u cilju stvarnog rada za dobro Bora i Borana. Kažem, protivteža jer u Boru postoji mnogo organizacija koje tek tako postoje, a stvarne rezultate nemaju. Takođe imamo godinama jedne te iste ljude i u politici i u NVO sektoru, a ponovo izostaju stvarni rezultati.

Udruženje je do sada radilo u više sfera, ali smo se najviše profilisali kroz rad za bolje uslove života ljudi sa invaliditetom i dece sa smetnjama u razvoju i mislim da smo puno toga i uspeli da uradimo. Posebno sam ponosna na kampanju “I mi postojimo” kojom smo pokrenuli čitavu lavinu i uspeli da nateramo lokalnu samoupravu da počne sa radom na ovom polju, a čije su posledice te da je Bor dobio lične pratioce, personalne asistente, nekoliko rampi, spuštene ivičnjake, niskopodni autobus, što je pomoglo i deci i odraslima u svakodnevnom životu. Bavili smo se dosta i humanitarnim radom, obezbedili ljudima ortopedska pomagala, lekove, finansijsku pomoć, hranu, deci igračke, udžbenike… Na sve ove stvari sam ponosna zato što mi radimo bukvalno “sa ulice” jer nikad nismo imali neku posebnu podršku i to isključivo jer smo od početka politički opoziciono usmereni.

Na prošlim lokalnim izborima u Boru smo pokušali da kandidujemo grupu izuzetno kvalitetnih građana za koje smo verovali da mogu i žele da poboljšaju naš grad. Kandidatura nam je oborena na način koji je trebao da nam pokaže kako funkcionišu stvari u Srbiji. Tada sam videla i osetila na svojoj koži da se moramo ujediniti sa svima koji su na istoj strani, bez obzira na sve razlike u ideologijama ili načinima rada. Otud i ja u političkoj stranci. Moramo se ujediniti. Trenutna Srbija je duboko kriminalizovana, pa svaki “novi” čovek predstavlja metu za sve kojima ovaj sistem odgovara.

Gerila: Da li se pokazalo da je građanski aktivizam nemoćan, pa je to razlog Vašeg opredeljenja da, zvanično, postanete političarka?

Irena Živković: Građanski aktivizam je sve sem nemoćan. Svaki pojedinac treba da je svestan svoje moći i svaki pojedinac može sve što zamisli. Jedini uslov je da nije sam. Duboko verujem u to.

Danas se pod građanskim aktivizmom podrazumeva NVO sektor, a građanski aktivista je svaki čovek koji pokuša da nešto “popravi” makar i na svom mikroplanu, svaki čovek koji ustane protiv nepravde, svaki čovek koji brani istinu i pravdu.

Gerila: Kada uporedite građanski i partijski aktivizam, šta su nedostaci a šta prednosti i jednog i drugog?

Irena Živković: Kada poredim rad kroz udruženje i rad kroz političku stranku, najveća razlika je što ovo drugo nosi mnogo više odgovornosti jer ljudi od političara očekuju više, ponekad i nerealno. Isto tako bitna razlika je što su politiku neki ljudi načinili “prljavom” jer su se njome bavili za ličnu, a ne opštu korist. Tako ja danas mogu da očekujem uvrede ili optužbe, rođene na predrasudama, a to nije tako čest slučaj sa predstavnicima udruženja. Često čujem da ljudi, u cilju da sebe predstave kao dobrog čoveka, kažu: “Ja nisam član nijedne stranke”. Mislim da je to nešto što je strašno jer bi bavljenje politikom trebalo da bude čast. Pruža ti se mogućnost da odlučiš nešto ili učestvuješ u donošenju odluke, a to nešto može ulepšati ili poboljšati život velikom broju ljudi. Naravno da je to čast, ali naravno i da je potrebno da što više časnih ljudi uđe u politiku da bi to sve tako i bilo.

Gerila:  Zbog čega baš Stranka slobode i pravde?

Irena Živković: Udruženje Izbor postoji je pristupilo Savezu za Srbiju kao pridružena članica jer smo shvatili da je zlo nad Srbijom preveliko i da se moramo ujediniti. Nakon par meseci se formirala i Stranka slobode i pravde. Ranijih godina sam imala saradnju sa Borkom Stefanovićem i Levicom Srbije, pomogli su puno oko naših aktivnosti na polju prava dece sa smetnjama u razvoju. Puno ljudi koje poštujem i čiji rad cenim je počelo da se okuplja oko te ideje i to me je nateralo da počnem sa razmišljanjima u istom pravcu. Potrudila sam se da saznam malo i o radu Dragana Đilasa i videla da je u Beogradu najviše radio na istim stvarima kao ja u Boru. Poznavala sam ga površno, a ja sarađujem samo sa onima kojima verujem, pa je usledilo par meseci samopreispitivanja, razgovora i razmena ideja. Posle svega mogu da kažem da je Dragan glavni krivac što sam ja deo Stranke slobode i pravde. Verujem mu i verujem u njega, a mislim da je to obostrano i to je po meni ključna stvar za zajednički uspeh. Ova stranka stavlja “običnog, malog čoveka” u centar i bavi se njime. Kao najviši interes stavlja ljude, a ne procente. Vidljive su joj sve ugrožene grupacije, počev od dece sa smetnjama u razvoju koja u Srbiji nemaju adekvatnu ni preventivu ni lečenje, preko ljudi sa invaliditetom koji u Srbiji nemaju osnovne uslove za život i roditelja koji u Srbiji nemaju pomoć i podstrek za odgajanje dece, pa do omladine koja u Srbiji nema nadu da će ikada biti bolje. Svi su nam oni vidljivi i Stranka slobode i pravde može i želi da od Srbije napravi državu po meri svih njih. Kao nekom ko se godinama bavio ovim problemima, drago mi je da budem deo i njihovog rešavanja.

Gerila:  Građani Vas prepoznaju i kao liderku ekološkog bunta. Kako napreduje borba za čist vazduh u Boru?

Irena Živković: Ne bih sebe mogla da nazovem ekološkom aktivistkinjom zato što nisam stručna u toj oblasti i ne znam o tome puno. Ali, znam puno o mom Boru i o mojim Boranima. Tako znam da je Nova topionica, projekat veka Vlade Srbije – kako je nazvana, puštena nepripremljena u rad, pa smo 2015. godine imali građanske proteste koji su za rezultat omogućili čistije nebo nad gradom, sve do privatizacije RTB- a. Od januara 2019. kreće prekomerno, višestruko i skoro svakodnevno zagađenje. Ne treba biti mnogo stručan da osetiš kako sumpor dioksid štipa za oči i grlo. Merenja su pokazala da sem njega, u vazduhu imamo i ogromne količine arsena, kadmijuma, olova, žive. Obraćali smo se više puta svim nadležnim institucijama, ali odgovora nije bilo. A ni reakcije. Ta ćutnja države na trovanje ljudi u Boru naterala je Borane da svoje pravo na zdravlje brane na ulici. Imali smo proteste, blokada kapija kompanije ZiJin Copper, pustili smo i krivične prijave ministru Trivanu, gradonačelniku i direktoru kompanije. Rezultata ima, ali je meni lično cilj da zagađenje stane i neću ni na šta manje od toga pristati.

Gerila:  Kako izgleda Bor danas?

Irena Živković: Kako izgleda moj Bor? Svakim danom sve gore. Ljudi su uplašeni, a osećaju se nemoćnim da bilo šta promene. Svima nam je jasno da je zagađenje u Boru politička odluka i da je Vlada RS stavila profit ispred zdravlja naše dece.

Gerila: Koliko su Borani solidarni u borbi za vazduh? Da li vam prilaze i članovi režimskih stranaka, ili se čak i po pitanju vazduha, koji se tiče svih, drže po strani?

Irena Živković: Mislim da nismo dovoljno solidarni čak ni po ovom pitanju. Svi dišemo isti vazduh, ali izgleda da neki misle da će bolest pitati za člansku kartu pre nego napadne. Razumem ucenjene ljude, razumem i razočarane, ali ne mogu da opravdam bilo čiju odluku da se neće boriti za zdravlje svog deteta.

Ja svakako odustati neću, pa makar i sama stajala.

Gerila:  Ko je Irena Živković kada nije politička aktivistkinja?

Irena Živković: Ponekad i sama ne znam. Čitam o sebi da sam plaćenik koji pokušava da se okoristi na tuđoj muci. Po tekstu koji gradonačelnik drži na profilu, ja sam fašista i ekstremista. Po mišljenju većine mojih poznanika, ja sam luda koja ugrožava bezbednost svoje dece zbog ideala koji ne postoje. Po mojim saborcima, ja sam hrabra, neustrašiva, jaka, rođeni lider i borac.

A kad sve utihne, ja sam samo majka dva deteta koje mi je dužnost da branim. I na kraju mi je samo njihovo mišljenje i bitno. Eto, možda je to i pravi odgovor na sva pitanja “Zašto ovo ili ono radiš?” Možda samo želim da se mnome moja deca ponose i onda kada ne budem bila tu. Ne da se stide.

 

 

 

Comments

comments