Društvo

Kako centri za socijalni rad OTIMAJU imovinu roditelja dece ometene u razvoju

Beograd – Poražavajuće iskustvo pokazuje da se iza pojačane brige institucija za decu ometenu u razvoju često krije interesovanje za imovinu roditelja!

Roditelj se bori za život svog, ometenog u razvoj, deteta od kada se rodi pa dok sam ne umre i to sam. Institucije i državni službenici koji primaju platu za pomoć ovim porodicama i ovoj deci vode računa isključivo o svojim birokratskim interesima, te kao takvi odmažu tim porodicama.

Kada dete napuni 18 godina, tada Centar za socijalni rad savetuje (pritiska) roditelje da je neophodno da se pokrene postupak oduzimanja poslovne sposobnosti detetu i da mu se odredi staratelj jer je to njegova jedina zaštita od odgovornosti pred zakonom kao punoletnog lica. Iz Centra objasne da se posle oduzimanja poslovne sposobnosti ništa suštinski neće promeniti; neko će od roditelja biti staratelj i to je to. Roditeljima ovo izgleda logično i ne čitajući zakon prihvataju predloženo.

Šok nastaje kada se procedura završi i kada shvate da su se odrekli svog deteta, tj. da im je Centar za socijalni rad prevarom (zloupotrebom roditeljskog verovanja da je Centar za socijalni rad tu da brani interese porodice i tog deteta), uzeo decu. Tada čitaju zakon i saznaju sledeće.

1. Nisu morali da pokreću postupak oduzimanja poslovne sposobnosti i shvataju da su time neneli ogromnu nepravdu svom detetu;

2. Roditelji su izgubili status i prava kao roditelji, a nisu postali ni staratelji (to je Centar za socijalni rad);

3. Zakom predviđa i produženo roditeljstvo, ali u Centru niko nikada roditeljima ne daje informaciju o toj mogućnosti;

4. Roditelji se po zakonu tretiraju kao i bilo koje drugo lice; tj. Centar za socijalni rad im može poveriti čuvanje deteta i isto im pravo oduzeti ako zaključi da roditelj ne ispunjava svoje obaveze prema Centru;

5. Pošto su svi rokovi prošli sve odluke su postale pravnosnažne; ostaje jedino pokretanje postupka revizije, međutim mogućnost revizije u ovom slučaju nije zakonom dopuštena ili moguća.

Sada je roditelj obavezan da redovno izveštava Centar (č.142). Ako to ne radi Centar je dužan da ga razreši starateljstva (čitaj uzme dete) (č.133, č.134). U najvećem broju slučajeva Centar nije nikada video dete, a sada je roditelj obavezan da šalje izveštaje tom Centru i da obavezno traži saglasnost za npr. preduzimanje medicinskog zahvata (č.137). Koji um je mogao da smisli da veće pravo o brizi nad detetom da nekom službeniku koji ga u životu nije video nego roditelju. Zamislite situaciju da roditelj odobri neku operaciju deteta a potom ga Centar tuži jer nije od njih dovio odobrenje.

U članu 137 (3) piše: Staratelj zastupa štićenika jednako kao što roditelj zastupa dete, što je praktično laž. Sem navedenih poniženja, prisutno je još jedno: roditelj ima pravo kao staratelj na nagradu iz detetovih prihoda (č.144).

Međutim, spisak poniženja svoj vrhunac dostiže apsurdnom primenom stava 2, člana 134: Ako štićenik ima imovinu, popis i procenu vrednosti imovine vri stalna komisija organa starateljstva, kao i iz stava 2 pomenutog člana 144: “Nagrada staratelju isplaćuje se prvenstveno iz štićenikovih prihoda, osim ako se time ne ugrožava štićenikovo izdržavanje”.

Ovo konretno znači da Centar za socijalni rad uzima u obzir imovinu koju bi dete eventualno nasledilo posle smrti roditelja, pa u slučaju oduzimanja deteta od roditelja, Centar za socijalni rad raspolaže i tom imovinom. Zar Vam se ne čini da je Zakon napisan tako da se država okoristi tuđom mukom!?

Dokaza za to ima na pretek: postoje primeri roditelja koji su, zgranuti ovakvim zakonodstvom, odlučili da svoju decu ometenu u razvoju isključe iz nasledstva sudskim putem – da li pogađate šta je bio rezultat: inspekcija Centra za socijalni rad nikada više nije kročila u njihovu kuću!

Sistem zaštite (Porodični zakon, Centar za socijalni rad itd.) razvijen je da bude servis u službi i za potrebe ove populacije ali samo na nivou parole. Suštinski ne postoji biće kome je ovaj sistem pomogao jer nije za to napravljen. Napravljen je za kontrolu i nadzor i smanjenja nezavisnog delovanja ugrožene populacije. Ovim se ovaj birokratski sistem održava, tj. opravdava svoje postojanje i trošenje para.

Ova vest sastavljena je iz različitih dopisa redakciji sajta u kojima su se roditelji dece ometene u razvoju žalili na nedopustiv odnos administracije prema njima.

(Izvor: vaseljenska.com)

Comments

comments