DruštvoPolitika

INVESTICIJE U SRBIJI: Mnogo (naših) para – malo muzike

Fabrike za proizvodnju kablova za automobile, gumenih creva za rashladne uređaje, nudli i polugotovih jela od testenine, presvlaka za sedišta, kablovskih setova za kamione, obuće i odeće, preradu vunice – ovako u najvećem broju slučajeva izgleda mapa stranih investicija u Srbiji. Poslovi niske tehnološke složenosti u kojima su radnici jeftini i svedeni na lako zamenljiv par ruku, dok Srbija kao zemlja-domaćin dugoročno postaje sve zavisnija od stranog kapitala i sve složenijeg tehnološkog znanja iz inostranstva.

Zbog kratkoročne koristi od ovakvih investicija, Srbija je dugoročno ugrozila svoje šanse za ozbiljniji privredni razvoj i hvatanje priključka sa tehnološki sve naprednijim svetskim ekonomijama.

Prema „Analizi efekata odobrenih podsticajnih sredstava za privlačenje investicija od 2006. do 2016”, koju su uradili dr Milorad Filipović, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu i dr Miroljub Nikolić, samostalni stručni saradnik Ministarstva privrede – od 188 projekata u prerađivačkoj industriji samo četiri su se odnosila na visokotehnološke kompanije. Situacija postaje i drastičnija kada uzmemo u obzir da se 38 projekata iz oblasti srednje visoke tehnološke složenosti uglavnom odnose na proizvodnju delova za automobilsku industriju.

Upravo dominacija ovakvih investicija je jedan od glavnih razloga zbog čega politika ekonomskog razvoja koju sprovode sve srpske vlade od 2000. do danas, a koja se svodi na privlačenje stranog kapitala po svaku cenu – nije dovela do značajnijeg društveno-ekonomskog razvoja zemlje.

Ljubodrag Savić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, kaže da su posledice takvog koncepta razvoja to što je Srbija postala „poznata kao zemlja jeftine i slaboobrazovane radne snage u kojoj ozbiljna industrija praktično neće postojati“.

Prema njegovim rečima, Srbija trenutno „nije stigla ni do 60 odsto industrijske proizvodnje iz 1990. godine“, dok za savremenim svetom „tehnološki zaostajemo od 25 do 30 godina“.

„Država investitorima u slabo tehnološki razvijenim industrijama daje obilne subvencije, iako za okretanje kablova npr. nemate skoro nikakve troškove. Takve investitore ne zanima poslovni ambijent, pravna sigurnost ili brzina dobijanja građevinskih dozvola. Njima treba samo jeftina radna snaga“, kaže Savić.

Subvencionisanje „supereksploatacije“

Ekonomski rast zasnovan na privlačenju stranog kapitala subvencijama koncept je koji je Srbija počela da usvaja 2006. godine, kada je donesena Uredba o uslovima i načinu privlačenja direktnih investicija na inicijativu tadašnjeg ministra ekonomije Mlađana Dinkića.

Međutim tokom više od 10 godina subvencionisanja investitora, nije urađena nijedna sveobuhvatna analiza o realnim efektima ovih davanja zbog čega gotovo nije moguće izračunati tačnu brojku koliko je tačno uloženo u privlačenje investitora. Računica postaje još komplikovanija kada se uzme u obzir da osim direktnih novčanih davanja država investitorima često ustupa zemljište bez naknade, uz oslobađanje od PDV-a, poreza i doprinosa i ulaganja u infrastrukturu.

Ivan Radenković, autor studije „Strane direktne investicije u Srbiji“, kaže za Insajder da su dugoročne ekonomske i ljudske posledice radno-intenzivnih investicija koje ne donose nova tehnološka znanja u zemlju – „supereksploatacija radne snage“ i „odliv novca iz siromašnih u bogate zemlje“.

„Investitori putem trgovine, pogoršanja odnosa razmene, transfernih cena ili drugih oblika odliva kapitala iznose novac iz zemlje. Istovremeno, cena rada pada na životni minimum i ispod njega, a dolazi i do uništavanja fonda domaće radne snage jer visokokvalifikovana radna snaga usled veće internacionalne mobilnosti traži zaposlenje tamo gde su veće plate“, objašnjava Radenković.

Da li Srbija može biti „balkanska silicijumska dolina“?

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić često se hvali time što je Srbija zemlja jeftine radne snage smatrajući to komparativnom prednošću u odnosu na druge zemlje. U martu prošle godine, dok je još bio na čelu Vlade, Vučić je na Kopaonik biznis forumu izjavio da je naša sreća što je EU povećala plate, pa će sada svi investitori koji su hteli da ulažu u Rumuniju ili Bugarsku doći kod nas.

Međutim, sadašnja premijerka Ana Brnabić nedavno je izjavila da Srbija više nije društvo jeftine radne snage. Kako je istakla, Srbija mora od ekonomije zasnovane na investicijama „zakoračiti u ekonomiju zasnovanu na znanju i inovacijama“. Brnabić je rekla i da nije sigurna da će taj cilj biti ostvaren u mandatu ove vlade, ali da ova vlada ima obavezu da to započne kako bi ga sledeća završila.

“Ako mi ovo danas ne započnemo, onda smo izgubili voz, izgubili smo priključak i nijedna sledeća vlada to neće uspeti da uradi zato što će već biti kasno”, naglasila je Brnabić.

Kada je reč o podsticanju investicija subvencijama, predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež nedavno je najavio da će strateška odluka Vlade u narednom periodu biti privlačenje visoko-tehnoloških kompanija.

Na pitanje novinara Insajdera na koji način Vlada planira to da uradi, kao i zbog čega su dosad podsticane investicije niskog tehnološkog nivoa, Čadež odgovara da Vlada prethodnih godina nije imala izbora jer je opšte stanje u privredi bilo „izuzetno loše“, ali da će se to promeniti u narednom periodu.

„Kroz uredbe o investicijama rešićemo kakvi će biti uslovi za davanje investicija. Dakle, tu određujemo da li ćemo staviti prioritet na indeks dvogodišnjih bruto zarada ili indeks količine novca koji se ulaže ili indeks tehnološkog razvoja čime će prednost dobiti kvalitetnije investicije“, kaže Čadež.

Od ističe da se u poslednje vreme broj visokotehnoloških investicija povećao, dajući primer firme „Continental“ u autoindustriji koja je počela da zapošljava inženjere, kao i „Cumtobel-a”, koji u Nišu gradi fabriku najsavremenije rasvete, a u tom gradu će imati i istraživačko odeljenje koje će sarađivati s niškim univerzitetom.

Uprkos zvaničnim optimističnim najavama vlasti, Srbija je po rastu proizvodnje 2017. završila kao jedna od zemalja sa naslabijim rezultatom u okruženju. Dok je taj rast u uporedivim zemljama bio u proseku 4,5 odsto, u Srbiji je on bio manji od tri odsto što znači da će Vlada Srbije u 2018. insistirati na još više stranih investicija. Međutim, s obzirom na regionalnu trku u visini BDP-a, postavlja se pitanje da li će doći do obećanog zaokreta u kvalitetu investicija.

Komentarišući najave da će Srbija preći sa nisko-tehnoloških na visoko-tehnološke investicije, Ivan Radenković ističe da su te najave „apsolutno nerealne“. On smatra da se to investitorima koji bi želeli da dođu u Srbiju ne isplati, dok istovremeno zbog svega što se desilo u prethodnih nekoliko decenija Srbija ni nema adekvatne kadrove za takvu transformaciju.

„Srbija ne može postati balkanska silicijumska dolina sutra, jer je odnos između visoko i nisko kvalifikovanih kadrova ozbiljno narušen poslednjih 20 godina. Štaviše, ona je apsolutno zavisna od globalnih ekonomskih tokova usled veoma intenzivne deindustrijalizacije u poslednjih 20 godina. Zbog dugotrajnog nedostatka razvojne politike koja bi bila usmerena na strateško jačanje domaće industrijsko-tehnološke baze, možemo slobodno reći da je Srbija i politički i ekonomski kapitulirala“, objašnjava Radenković.

Svetska Banka: Samo trećina radnih mesta posledica subvencija

O tome koliko su subvencije korisne za privlačenje stranog kapitala, skeptična je i Svetska banka koja u svom izveštaju, koji su novinari Insajdera dobili od Razvojne agencije Srbije, navodi da se samo trećina novootvorenih radnih mesta može smatrati direktnom posledicom subvencija koje građani daju iz budžeta već više od deset godina.

Privatizacija kao „glogov kolac“ srpskoj industriji

I Savić i Radenković su saglasni da su politike „privatizacije po svaku cenu“ i liberalizacija trgovine u situaciji kada je srpska privreda bila u teškom stanju, uticali na to da Srbija dođe u situaciju da ne može da bude previše izbirljiva kada su investicije u pitanju.

Savić smatra da je propast srpske industrije počela krajem 80-ih godina prošlog veka, nastavilo se u „ratnim devedesetim“, dok je „glogov kolac“ srpskoj industriji bio proces privatizacije.

„Naši ekonomisti koji su uticali na zvaničnu politiku vodili su se principom da će firme koje opstanu u privatizaciji biti jake firme i da će sve tržište poravnati. Međutim, kad smo otvorili granice to je bio sudar miša i slona i naravno da naše firme nisu mogle da se takmiče s inostranim. Mnogo je bolje oporaviti postojeće preduzeće nego ispočetka praviti novo“, objašnjava Savić.

(izvor: insajder.net)

Comments

comments